Dođe čovjek do granice kada ne može više, ne može dalje

Dođe čovjek do granice kada ne može više, ne može dalje. Sa roditeljima je sve dobro, dok im treba.

Radim, dio plate ostavljam za isplaćivanje rate njihovog kredita, drugi dio plate oni uvijek negdje smjeste i kažu tebi je dosta da imaš bar za cigare.Kada izađem vani trudim se da ne primijete moju nervozu,

od starih stvari iskombinujem nešto novo napravim (jer se ne sjećam kada sam zadnju stvar kupila sebi) sramota me što nemam ništa,a opet se s neke strane osjećam dužna mojima, ne znam zašto i ne znam kako kada sam i svoj fakultet sama isfinansirala time što sam marljivo učila i stekla sve moguće stipendije. Ljudi, ne mogu više.

Kad pogledam u novčanik, stegne me jer za šta radim 8 sati dnevno, za PAKLICU CIGARA ?Nmg sebi da priuštim ni dio osnovne šminke za djevojku, ni neki dio garderobe koji nije onaj od prve godine faxa koji nosim.

Možda se griješim, ali osjećam da me izdaje i snaga i volja za bilo čim.A ne usuđujem se da uradim ništa po pitanju toga, a nemam ništa… 🙁

Izvor: ispovesti.com

 

Add a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *